Kada je Onog dana Refik Ahmetović podigao svoj pendrek i time se pridružio nizu jugo-milicajaca koji su batinali Bad Blue Boyse, nije imao sreće. U blizini su se našli Vjeko Škrinjar, Zvonimir Boban i Josip Kuže – dečki koji ne pitaju. Udarac koji će na simboličan način prikazati konačni slom bivše države ušao je u sve sportske i povijesne almanahe konačno neovisne Hrvatske, a glavni protagonisti instantno su zaradili status besmrtnika. Zato što su vidjeli da je Dinamovcu teško i nisu ništa pitali – pomogli su.
Premotamo li ovaj film 30 godina kasnije i zavirimo u Draženov dom, vidjet ćemo nešto vrlo slično. Jednog Dinamovca kojem je teško i desetine drugih koji nisu ništa pitali. Neki od njih uzeli su navijački bubanj u ruke, drugi su došli ponovno pokazati svoje nogometne vještine Zagrebu s drugog kraja Europe, treći su kupili kartu iako su znali da neće moći osobno prisustvovati spektaklu, a četvrti su pustili suzu radosnicu vidjevši junake kojima su se divili prije dva ili tri desetljeća. Svaki od njih utjelovio je duh dinamovštine i savršeno zaokružio “Dinamovci za Dinamovca” akciju i jasno pokazao – dok god ima još jedan Dinamovac negdje na svijetu, nijedan od nas neće ostati sam, onda kad mu je najteže. Slavko Ištvanić dao je Plavima najljepše, ali i najteže i najbolnije trenutke svog života i naša je dužnost bila biti tu onoliko srčano koliko je on tu uvijek bio za nas.
Shala, Boban, Ištvanić, Škrinjar, Cvitanović, Šimić, Gliha, Panadić, Adžić, Vlaović i Maloševac s jedne, a Marić, Šokota, Šimić, Baturina, Kozniku, Dalić, Jeličić, Pavlović, Lovrek i Čale s druge strane podsjetili su nas na neke sretnije dane, kada s Dinamom nismo živjeli samo u posebnim prilikama, nego smo to činili svaki dan, cijeli dan. Količina ljubavi koju ste pokazali u ovoj akciji i količina energije s kojom smo svi zajedno iznijeli čitavo Dinamovo proljeće daje nam neopisivu nadu kako će vrlo skoro “biti dobro vidjeti Te opet”.
Zato s velikim zadovoljstvom objavljujemo kako je u ovoj akciji našem Slavku Ištvaniću uplaćeno 62 706 kuna za pomoć liječenju njegovog sina.
Od ulaznica i donacija na utakmici skupljeno je 66 998 kuna, a donacije na poseban žiro račun iznosile su 10 708 kuna, dok je kroz sponzorstvo Pivovare Medvedgrad i Samsunga skupljeno još 15 000 kuna. Ukupno je skupljeno 92.706 kn.
Troškovi dvorane, tiskanja ulaznica, zaštitarske tvrtke, policije, izrade majica za utakmcu, i ostalog iznosio je 30 000 kn.
Osim spomenutih sponzora u organizaciji ove akcije još su nam pomogli Catering Kvatrić, Jamnica, Futsal Dinamo i deseci volontera koji su sve ovo odradili. Njima od srca hvala.
Nadamo se kako će se idućoj akciji pridružiti i sadašnji Dinamovi igrači i trener Bjelica koji su nam ovo proljeće priuštili neke od najnezaboravnijih trenutaka na tribini, a koji su iz ovih ili onih razloga bili onemogućeni u dolasku u Cibonu. Niti jedan Dinamovac na terenu niti tribini nije zaslužio da bude uskraćen za takav spektakl, a najmanje je to zaslužio Slavko, čovjek koji je tom klubu dao apsolutno sve, a da nikad ništa nije pitao.
Najveći zalog Dinamove budućnosti leži baš u tome – imajte hrabrosti slijediti dečke koji ne pitaju. I nikad ne zaboravite, Dinamo – to smo mi!
