Većina najboljih klubova ako gledamo po kriteriju rezultata u europskim okvirima ustrojena su po socios modelu ili ukratko – kontrolirana od navijača kao npr. Real Madrid ili Barcelona. U ovih 10 godina i duže što navijači Dinama traže samo jedno, a to je da se klubom posluje i vlada prema statutu i propisima Udruge građana odnosno na način kako je na papiru ustrojen GNK Dinamo, kao ‘protuargument’ nerijetko čujemo da klubom ne smije vladati – ulica.
U uvodu teksta spominjemo Real tek kao aktualnog prvaka Europe pa je eto zvučan i onima s manje pamćenja, ali s ‘ulicom’ na ustima. No naglasak je baš na Barcelonu, ne zato što se po uspjesima nalazi uz bok madridskom rivalu, već zato što je u daljoj i bliskoj prošlosti imala vrlo sličnu, a opet vrlo različitu prošlost od Dinamove.
Sličnosti Dinama i Barcelone
Sličnosti? Oba kluba simbol su nacionalnog otpora unutar državnih zajednica. Oba kluba imaju vojsku vjernih navijača. Oba kluba su prepoznatljiva po lepršavoj napadačkoj igri koja se oduvijek njeguje u njihovim nogometnim školama gdje će šmekeri uvijek proći ispred ‘radnika’. Opisano u dvije tri riječi, oba kluba su nogometni romantični buntovnici čijim navijačima je važniji utjecaj na društvo, kojima su trofeji nagrada, a ne cilj sam po sebi.
Barcelona ustroj i izbori
Detalj koji priču čini različitom je upravo u poštivanju propisa, odnosno ustroja kluba kojeg i na papiru i u praksi u Barceloni kontroliraju navijači. Pravo glasa imaju oni navijači koji to plaćaju svojim članstvom, tj članovi kojih je ukupno oko 150 tisuća. Oni koji se odazovu izborima, a na zadnjim izvanrednim izborima izašlo je njih oko 50%, biraju predsjednika na mandat od 6 godina. Predsjednik u kampanji izlaže program i ciljeve te ima autonomiju upravljanja kako bi ih postigao. Članovi kontroliraju provedbu obećanja te povremeno izravno odlučuju i o drugim bitnim pitanjima. Aktualni predsjednik Josep Maria Bartomeu je tako 2016. tražio blagoslov članova da na dresu stoji sponzor Qatar Airways.
I Barcelona ima svog osumnjičenika
Na izborima za predsjednika Barcelone 2010. sa 60% glasova članova kluba koji su pristupili izborima pobjeđuje španjolski dokazani biznismen Sandro Rosell. Predsjednik Barcelone do tada je bio Joan Laporta kojem se pripisuju najveći uspjesi (čak tri Lige prvaka), a koji je 2003. uzeo baš Rosella za svog savjetnika. Ljubav je pukla 2008. kada je Rosell objavio svoju kandidaturu navijačima, a Laporta ga optužio da stoji iza skupine koja je godinama pozivala na njegovu smjenu.
Ta skupina optužuje Laportu da se klubom ne upravlja transparentno i neovisno te na krilima takvih navoda Rosell transparentno i demokratski te poštujući procedure dolazi na čelo Barcelone.
Odlazak Rosella s čela Barcelone 2014.
Sudac Pablo Ruz 2014. godine otvara istragu protiv Rosella zbog sumnje u izbjegavanje plaćanja poreza pri transferu Brazilca Neymara u Barcelonu. Čim je postao osumnjičen, dakle bez podignute optužnice ili pak suđenja, Rosell napušta Barcelonu, a v.d. do izvanrednih izbora postaje poduzetnik Josep Maria Bartomeu. Vršitelja dužnosti Bartomeua u klub je doveo Laporta te se dokazivao u drugim sportovima unutar sportskog društva Barcelona, rukomet i košarci, a Rosell ga je promovirao u upravu nogometnog kluba.
